Free Web Hosting Provider - Web Hosting - E-commerce - High Speed Internet - Free Web Page
Search the Web


FK ZELJEZNICAR SARAJEVO
DOBRO DOSLI - WELLCOME

Visoko

Vicevi

Animacije

maslacak

Ajse

Moje slike

Slike raje

Informatika

Nog. kutak

Zeljeznicar

Grbavica

Neobicne slike

Download

Knjiga gostiju

Baneri

Linkovi

Historijat, utakmice, uspjesi na domacoj i inostranoj sceni

Fudbalska lopta donesena je u Bosnu i Hercegovinu 1903. ali se fudbal u Sarajevu poceo igrati 1908. godine. Naime, te godine grupa djaka sarajevske Gimnazije boravila je u Zagrebu, gdje se upoznala sa pravilima fudbalske igre i zavoljela fudbal. Posmatrali su treninge zagrebackih djaka, pa su i sami zaigrali. U Sarajevo su se vratili sa loptom i odmah poceli vjezbe iz fudbalske vjestine na casovima gimnastike na igralistu Realne gimnazije. Iste godine ucenici su osnovali svoj Srednjoskolski sportski klub, ciji su osnivaci bili Emil Najsul, Feodor Lukac, Stevo Jokanovic, Zdravko Jeftanovic,  Srednjoskolski klub kasnije je dobio ime Osman. To je bio prvi organizovani fudbalski klub u gradu na Miljacki.

Prije prvog svjetskog rata bilo je pet klubova u Sarajevu: Srpski SK (kasnije Slavija), Hrvatski SK (kasnije SASK), Muslimanski SK (kasnije Sarajevski), Zidovski SK (kasnije Barkohba) i Radnicko sportsko drustvo Hajduk. Osman je ubrzo po osnivanju reformisan. Poslije zavrsetka prvog svjetskog rata, uz obnavljanje pomenutih, osnivaju se i novi klubovi: Troja, Sparta i Gradjanski.

Fudbal je u zacetku u Jugoslaviji, pa i u Sarajevu, bio privilegija intelektualaca, ali ga je ubrzo pocela igrati i radnicka omladina. Sredinom druge i pocetkom trece decenije 20. vijeka postao je najjeftinija i najdraza zabava mladih radnika. Mladi radnici Zeljeznicke radionice osnovali su 1912. godine prvi radnicki klub u Sarajevu  Hajduk, koje je godinama bio mjesto okupljanja radnika i svojevrstan nacin borbe protiv nacionalistickih stremljenja ispoljenih prilikom stvaranja i djelovanja Srpskog, Hrvatskog, Muslimanskog i Zidovskog kluba.

Pred kraj 1920. i u prvoj polovini 921. godine u Sarajevo je stiglo dosta iseljenika iz Rijeke. Medju njima je bilo i nekoliko vrsnih fudbalera koji su se prikljucili Hajduku.

Neki mladi radnici Zeljeznicke radionice jos otprije su trenirali u Hajduku, ali nisu bili registrovani. Dolaskom Rijecana, za njih je konkurencija bila jaca. Javila se ubrzo ideja, u jesen 1920. godine, o osnivanju jos jednog radnickog kluba. Prvi je na tu pomisao dosao Dimitrije Dimitrijevic, zeljeznicki radnik, najmladji i najbrzi medju svojim drugovima, inace vrlo spretan u baratanju loptom. Jedne veceri 1920. godine pod lipom ispred Zeljeznicke radionice, saopstio je svoju pomisao Ludvigu Lepleu, strojovodji. Ovome se ideja dopala, vidio je u njoj sansu da svi zeljeznicki radnici koji treniraju igraju i utakmice. Razgovarali su zatim i sa Stjepanom Katalinicem, te sa jos nekoliko mladica. Svi su bili odusevljeni idejom, pa su brzo stupili u akciju. Ideju su prihvatili gotovo svi u Zeljeznickoj radionici i odmah dali prilog u novcu da se kupi lopta.

Lopta je nabavljena, ali je brzo stigla zima, pa je mladicima ostalo da s nestrpljenjem cekaju proljece. Do tada su vodili beskrajne razgovore o fudbalu, osobito o atraktivnom gostovanju Gracen atletik kluba (Grac-Austrja) u Sarajevu i njegovim ubjedljivim pobjedama nad Srpskim SK i Hrvatskim SK. Na tim utakmicama se vidjelo koliko mnogo sarajevski igraci zaostaju za evropskim vrijednostima.

U proljece 1921. godine, dakle, uz prve fudbalske korake mladica iz Zeljeznicke radionice, pojavio se i prvi problem  igraliste. Postojala su dva fudbalska igralista u Sarajevu, SASK-ovo u Kovacicima i Skenderija, na kojoj su igrali Hajduk, Slavija i Sarajevski. Vlasnici oba igralista svakom drugom klubu uzimali su pozmasnu svotu novca za treniranje i igranje utakmica.

Mladi zeljeznicki radnici nisu imali novca za to pa su odlucili da treniraju na vojnom vjezbalistu (danasnja Cengic Vila I) zvanom Egzercir. Prvih suncanih dana 1921. godine poceli su treninzi bez trenera, ali sa velikom zeljom da se nauci sto vise prije nego sto pocnu igrati utakmice. Svaki fudbaler bio je duzan da na trening donese opremu: gacice, majicu (ili stari dzemper), a na noge ko sta ima. Ponajcesce su igrali bosi. Kupiti kopacke mogli su smao bogati, a takvih nije bilo u redovima buduceg radnickog kluba.

Poslije nekoliko mjeseci treniranja na Egzerciru igrane su utakmice sa slicnim nejavnim klubovima. To je bio ustaljeni naziv za one koji nisu bili clanovi Podsaveza. Igracki kadar vec prvih dana rada bio je obogacen. Iz Hajduka su dosli golman Stefan Cicvol, zatim Milovan Adamovic, Milutin Egic, Ivan Dunkl…, igraci koji su u Hajduku bili stalni prvotimci.

Kad su mladici iz Zeljeznicke radionice igracki ojacali, u njima se probudila zelja da zaigraju sa najboljim sarajevskim klubovima. I konacko, sredinom jula 1921. godine podnesena je molba da se Zeljeznicar primi za punopravnog clana Podsaveza. Ali tih dana je izvrsen atentat na tvorca Obznane Milorada Draskovica i akcija za formiranje radnickog kluba bila je povod da policija provjeri sve clanove buduceg kluba. Fudbalski podsavez izdao je potom, 30 jula, saopstenje:
Zeljeznicarski sportski klub Sarajevo moze se primiti za clana Podsaveza tek nakon odigravanja dvije utakmice. Prije toga ima nam predociti svoja klupska pravila odobrena po Zemlajskoj vladi. Upisnina kosta K 50. Clanarina K 50. (K 50 znaci 50 kruna).
Prvi put se u stampi, dakle, pominje ime Kluba- Zeljeznicki sportski klub Sarajevo. To ime dali su radnici Zeljeznicke radionice, clanovi Kluba na jednom sastanku.

Iako su klupska pravila brzo napravljena i ovjerena po Zemaljskoj vladi, uplacena clanarina i sve uredno dostavljeno Podsavezu, trebalo je cekati mjesec i po da Podsavez odobri da se odigraju dvije uslovne utakmice i da konacno postanu clanovi Podsaveza.

Vjerovatno nista ne bi bilo od igranja u sezoni 1921/22. godine da Zeljeznicar nije bio uporan i da u vrlo kratkom roku nije uputio nekoliko protesta Podsavezu. Svima je bilo jasno da se odugovlaci odredjivanje termina za odigravanje utakmica jer vlastima nije bilo u interesu da se osnuje i drugi radnicki klub. Cak su na sastanku Podsaveza od 8. septembra 1921. godine klubovi podjeljeni u Prvi i Drugi razred, izvrseno je zrijebanje i odredjeni termini odigravanja utakmica. U Prvi razred rasporedjeni su : SK Slavija, SASK, Sarajevski SK i RSK Hajduk, a u Drugi razred: SK Sparta, SK Troja, SK Barkohba i SK Gradjanski.

Najzad, 15. septembra 1921. godine, u Vecernjoj posti, zvanicnom glasilu Podsaveza na molbu Zeljeznicara pise:
Sarajevski zeljeznicarski sportski klub prima se kao privremeni clan Podsaveza. Ako odigra dvije utakmice bez incidenata, bice primljen za definitivnog clana, a u prvenstvene utakmice bice ukljucen naknadno.
Da bi se ispunila ova minimalna mogucnost, Zeljeznicar je ugovorio dvije utakmice, sa SASK-om 17. septembra i sa Sarajevskim SK sutradan 18. septembra 1921. godine.

Prva utakmica

Najava za prvu utakmicu sa SASK-om objavljena je u Vecernjoj posti 16. septembra i u njoj se kaze:

SASK KONTRA ZELJEZNICARA
U subotu 17. o. mj. U 4 sata poslije podne odigrace SASK prvu javnu utakmicu nakon svog povratka sa turneje. Interes za ovu utakmicu je osobit posto cemo imati priliku da vidimo novih trikova koje je SASK na svojoj turneji pripremio. Igra ce prema tome biti vrlo zanimljiva, igra se na Kovacicima. Cijena uobicajena.


A vec odavno u Zeljeznicaru za ovaj mec sve je bilo spremno. Mladici su cekali kao zapete puske. Za igranje zvanicnih utakmica kupljena je kompletna prava sportska oprema. Znatan dio nabavljen je od clanarine, a novac je dalo i Udruzenje masinovodja i strojovodja koje je postalo jedan od pokrovitelja Kluba. Posto u Sarajevu nije bilo prodavnice u kojoj se prodavala sportska oprema, neki clanovi su otputovali u Zagreb i oprema je kupljena kod firme Pavao Kandec. Dok je Podsavez odugovlacio registraciju Zeljeznicara, sestre i djevojke dotjerivale su opremu. Na majicama su izvezle lokomotivu koja je bila i prvi grb Zeljeznicara.

I dosao je taj dan. Subota 17. septembra 1921. godine. Nekoliko sati prije utakmice svi igraci su se okupili na stadionu. Doslo je i oko 500 navijaca, mahom zeljeznicara i stanovnika Novog Sarajeva i Pofalica. Odluceno je da ekipa nastupi u sastavu : Cicvol, Tomic, Novak, Kefer, Adamovic, Katalinic, Leple, Siber, Dimitrijevic, Krajnc i Cvelfer. U drugom poluvremenu Dunkl je zamjenio Tomica, a Egic Novaka. Utakmica je bila neravnopravna. SASK je bio znatno kvalitetnija ekipa i pobjedio je sa 5:1. Jedini gol za Zeljeznicar postigao je centarfor Dimitrije Dimitrijevic. Razocarani porazom, to vece fudbaleri su se okupili u klupskim prostorijama (sobici koju im je ustupilo udruzenje masinovodja i strojovodja) i dogovorili se: Protiv Sarajevskog SK moramo igrati znatno bolje! I vec sutradan igrali su dosta dobro. Porazeni su sa 2:1, ali su pruzili snazan otpor.

Vec od ponedeljka 19. septembra, Zeljeznicar je postao punopravni clan Podsaveza i uvrsten je u Drugi razred zajedno sa SK Spartom, SK Trojom, i SK Barkohbom. Gradjanski SK je odustao od takmicenja jer nije imao novca da placa stadion.

Popularnost Zeljeznicara od tada raste svakim danom. Vec u prvoj takmicarskoj sezoni Zeljeznicar je imao tridesetak registrovanih fudbalera. S obzirom na to da se za registraciju svakog fudbalera trebalo placati, oni mladji su trenirali, a nisu prijavljeni Podsavezu. Na treninzima u Egzerciru bilo je i po 40 fudbalera. Treninzi su se odrzavali utorkom i petkom od 16 do 17.30 sati.

Najboljim besplatne karte

Poslije prve prvenstvene utakmice sa Trojom (1:1), u nedjelju 2. oktobra 1921. na Skenderiji, zatim poraza sa Trojom 2:3 i Barkohbom 0:2, i saznanja da se radi o dosta solidnoj ekipi, ugovoreno je i prvo prijateljsko odmjeravanje snaga, odnosno prvo gostovanje. Bilo je to 16. oktobra 1921. u Zavidovicima. Sarajlije su slavile sa 3:2, a najbolja potvrda njihove nadmocni bio je odnos u kornerima 8:1. U Zavidovice se putovalo vozom, a besplatne karte urucene su samo najboljim igracima. Kao i sada, i onda - osamdeset godina prije - klubovi su tavorili sa nedostatkom para.

S obzirom na to da je Podsavez trazio da se sve prvenstvene utakmice igraju na terenima propisanih dimenzija i drugih uslova, i Zeljo se morao odluciti za Kovacice ili Skenderiju. Egzercir, dakle, vise nije dolazio u obzir. Sva tri kakva-takva izvora prihoda (clanarine, pomoc udruzenja masinovodja i dobrovoljni prilozi) nisu bila dostatna za zivot, pa su se klupski celnici dali u potragu za stabilnijim nacinom finansiranja. Rjesenje je bilo orginalno: otvorili su plesnu skolu. Nadjena je i lokacija: prostorije udruzenja masinovodja. Nabavljeni su neophodni rekviziti, gramofon i ploce. Uskoro su zeljeznicari poceli priredjivati i igranke, a i medju samim fudbalerima bilo je dosta dobrih sviraca i pjevaca. Formiran je i klupski orkestar, postavljen je i bife, pa su te Zeljine plesne veceri brzo stekle zavidan ugled. Utemeljena je i plesna skola. Vecernja posta najavila je i start plesnog tecaja koji je poceo 5. decembra1921.

Financije sada vise nisu bile tako krupan problem, ali ipak para je bilo za placanje termina za treninge i dopunjavanje opreme, ukljucujuci i lopte. Sklopljen je ugovor sa SASK-om da Zeljo igra u Kovacicima. Kvalitet Zeljeznicara koji je tada prezentirao Zeljeznicar vec je bio bolji u odnosu na period od prije tri-cetiri mjeseca. Uvedena su i dva nova radna mjesta, oba oruzarska (za Ivana Krajnca/Vaneka i Andriju Osolina).

Proljecni dio podsaveznog prvenstva nije najsretnije poceo. Zeljo je porazen u obe prve utakmice je porazen sa 1:3 sa Spartakom i Trojom. Slijedi pobjeda nad Barkohbom, a zanimljio je da je ovu ekipu vodio Silvio Alkalaj, koji ce nesto kasnije sredinom dvadesetih, preuzeti Espanjol iz Barcelone i biti ucitelj slavnom Rikardu Zamori, jednom od najpoznatijih svjetskih cuvara mreze svih vremena. Kao sto biva u svim sportskim natjecanjima, iako je bio autsajder, Zeljo je slavio sa cijelih 7:0! Duel Zeljeznicar - Barkohba igran je kao uvertira susreta Sarajevski - Hajduk. I tada je Zeljeznicar imao vjernu publiku, pa hronicari kazu da je podrska iz gledalista bila najbolja inspiracija napadacima da protivnicku mrezu napune do vrha.

U narednoj sezoni, 1922/23. nailazimo na jedno prezima koje ce kasnijih decenija, pa i dan-danas, obiljezvati Zeljeznicarevu historiju. Uz Josipa Sebljana, Milana Tomica, Vilima Novaka, Rudolfa Kefera, Milovana Ademovica, Stjepana Katalinica, Dimitrija Dimitrijevica, Ivana Krajnca (takodje prezime koje je duboko uronjeno u Zeljin vremeplov), Ivana Pavicica, Franju Cveflera, Arona Levija, Dusana Gresia, Ivana Dunkla, Franju Krajnca (jos jedan Krajnc!), Ota Potocnika, nailazimo i na ime Eduarda Osima, strica Zeljine legende Ivice, cijim stopama danas hodi i Ivicin sin Amar. Iver nepada daleko od klade - prezime Osim proteze se, evo, skoro punih osam decenija, i po tome, svakako, nosi primat.

U prvenstvu drugog razreda podsavezne lige lige sa tri tima, Zeljeznicar je te 1923. trku za bodove zavrsio kao drugi (prva Sparta, treca Barkohba). Pobjednik Sparta prelazi u visi razred, a na upraznjeno mjesto stize Troja koja je izgubila prvoligaski status. U cijelom drustvu pojavljuje se problem nezaposlenosti, sto se odrazilo i na stanje u Zeljeznicaru. Valjalo je traziti posao u drugim bolje situiranim gradovima. Golgeter Dimitrijevic dobio je premjestaj, trener Smit je otisao, a redove plavih napustio je i Siber. Poslije Zavidovicana uslijedilo je jos jedno gostovanje. Ovaj put u Mostaru. Bilo je to 11. augusta 1922. godine kada su Sarajlije bile nadigrane u neobicnim okolnostima. Gosti su se nekako drzali do 3:3, a onda je publika uzela stvari u svoje ruke tako sto bi prije svakog suta na sarajevski gol provocirala vratara sa sitnim kamencicima. U takvim okolnostima golmanu sarajlija bilo je najvaznije da se utakmica sto prije zavrsi.

Postepeno Zeljo ojacava svoje redove i namece kandidaturu da postane clan viseg razreda. Kraj jeseni je docekan na prvom mjestu drugog razreda. Iako novi igraci dolaze u Zeljeznicar, pojedinim igracima se nude dobri uslovi za prelazak u drugi klub (dosta se govorilo i o braci Krajnc koje je posebno mjerkao SASK). U to vrijeme SASK je bio najaci finansijski, a i u rukovodstvenom smislu stajao je najbolje - u upravi podsaveza imao je cas sestoricu svojih ljudi, za razliku od Zeljeznicara (i Slavije i Hajduka) koji su bili zastupljenio samo sa dvojicom. Relativno bogati SASK mogao je, za razliku od ostalih, placati gostovanja klubova sa strane, a boljim igracima kupovati odijela, pa i pomagati u novcu.

Svoji na svome bilo je jedno od pravila Zeljinog opstajanja - Osim, Ademovic, i braca Krajnc nisu napustali plave, uprkos izazovnim ponudama iz komsiluka. San o ulasku u Prvu podsaveznu ligu ipak nije ostvaren te godine. Valjalo je pricekati jos 24 mjeseca, odnosno dvije naredne sezone.

Prvi put u visem drustvu

 

Zeljeznicari su svoje utakmice igrali sa izvezenom lokomotivom na grudima. Te 1923. cesto se govori o novajlijama kao sto su E. Osim, Suh, braca Krajnc, Gmaz, Potocnik Zeljo se sve vise respektira, to je ekipa koja sa naglasenim ambicijama krece u bitke za ulazak u prvi razred Sarajevskog podsaveza.

   

Neki igraci su se vratili sa odsluenja vojnog roka. Svojom pozrtvovanom igrom postali su tvrd orah za sve klubove - Pisala je Vecernja posta u jesen te 1923. Kasnija Zeljina historija ce se bazirati, uz sve ostalo, i na tom konstantnom kvalitetu - velikoj borbenosti, pozrtvovanom prepoznatljivom igrom.

   

U sezoni 1924/25 Zeljeznicar je drugi na kraju prvenstva drugog razreda Podsaveza. U jesenjem dijelu - prava katastrofa. Sa Slavijom 1:4, sa Barkohbom 0:3. Ubjedljivo zacelje. No, proljece donosi veliki preokret. Sa Barkohbom cak 18:0, sto je rekordna pobjeda u toku 80-godisnjeg postojanja. Sa Slavijom samo 1:0 ali pobjedi se negleda u zube. Na kraju: Slavija prva 6 bodova; Zeljo drugi sa 4; posljednja Barkohba sa 2 boda. Slavija ulazi u prvi razred a na njeno mjesto dolazi Sparta, posljednja iz jace konkurencije. Zeljo igra, uglavnom, u istoj postavi kao i sezonu ranije.

   

Slijedi prijateljski mec sa SASK-om. Bilo je to 14. aprila na igralistu u Kovacicima. Favorit lato pobjedjuje, ali je Zeljo 78 minuta uspjesno cuvao svoju mrezu. U posljednjih dvanaest minuta primljena su sva tri pogotka. Poslije ce doci i do meca sa komsijskim Hajdukom, ali u - Zavidovicima. Na kraju rezultat - 5:5. Igraci napustaju teren na ramenima navijaca.

   

U novoj sezoni Zeljeznicar je jos drugorazrednik. Ali, znato jaci nego dvanaest mjeseci ranije. Cetiri meca - cetiri pobjede - sa Barkhobom 5:1, sa Spartom 2:1. Na proljece jos bolje - sa Barkhobom 4:0, protiv Sparte cak 7:2.

   

Tabela: Zeljeznicar prvi sa svih osam bodova (gol-razlika 18:4), Sparta druga sa 4, te Barkhoba posljednja bez bodova (3:16).

   

Zeljo, tako, postaje prvi put clan visokog drustva - sada ce igrati u Prvom razredu Sarajevskog podsaveza. U medjuvremenu doslo je do rasformiranja dva kluba (Sarajevskog u Prvom rangu te Barkhobe u drugom). Deslio se to 1926.

   

Uprkos vrlo primamljivim ponudama SASK-a da privoli E. Osima i Ademovica da predju u njihove redove, obojica su ostali vijerni plavoj boji. E Krajnc prelazi u hajduk! Kao i mnogo puta kasnije, u prvi tim je ukljuceno nekoliko maldih snaga koje uskoro postaju pravi stubovi.

   

Slijedi prijateljsko gostovanje u Dubrovniku. Mnogima je to bio i prvi odlazak na more. Jug je savladan sa 2:1 a GOSK sa 3:0.

   

Od prvog razreda nikakvog efekta. Sest utakmica - sest poraza. Sa Hajdukom 1:5, sa SASK-om 0:4, sa Slavijom 1:7, da bi na proljece bilo jos i gore, sa Hajdukom 0:4, sa SASK-om, sa Slavijom 0:5. Proljece bez datog gola sa nevjerovatnih 0:17.

   

Na kraju prvenstva: SASK pobjednik, Slavija druga, Hajduk treci, a Zeljeznicar posljednji, sa cak 2:33!

   

Potom se formira jedinstvena liga Sarajevskog podsaveza sa sest klubova, medju kojima je i Zeljeznicar. SASK i Slavija su prakticno poravnati, saskovci su bolji u odnosu datih i primljenih - 48:9 prema 39:8. Hajduk treci, Zeljeznicar cetvrti (cetiri pobjede, sest nerijesenih 19:26), Olimpija peta, Sparta sesta. Bilo je to u sezoni 1927/28.

   

Redove plavih sacinjavaju: Rudolf Kincic, Milovan Ademovic, Stjepan Katalinic, Eduard Osim, Herald Gmaz, Hinko Teges mladji, Franjo Suh, Herbert Gmaz, Oto potocnik, Milos Popovic, Jure Primorac, Ivan Brdaric,  Dragoljub Miholjic, Muharem Saracevic, Rade Kocic, Rudolf Rosik, Ljubo Krtolica, Dragutin Kincic- Karlo,  Mijo Lasic, Nikola Ivezic, Vilko Kris, Zdravko Vidakovic, Jovo Skundric, Ivan Perija, Dragutin Tomasevic, Blagoje Babic. Trener je bio Josip Sebalj.

   

Kako su neki klubovi odustali od daljeg takmicenja, a pojavio se nemali broj utakmica sa previsokim pobjedama (11:1, 8:2, 14:8), ponovo se prislo podjeli klubova na prvi i drugi razred. SASK je imao najjace pozicije u Podsavezu, a ubrzo su se primamljivim ponudama priklonili dva istaknuta igraca plavih: Klemens i Kaucic. Hajduk i zeljeznicar trazili su smjenu rukovodstva Podsaveza, ali je umjesto smjene uslijedilo iskljucenje oba radnicka kluba zalioca.

   

Ostalim klubovima nije bilo dozvoljeno da igraju prjateljske meceve sa  dva iskljucena tima. To se desilo 19. augusta 1929.

   

Uslijedile su zalbe iskljucenih klubova Jugoslavenskom nogometnom savezu. Zalbe su usvojene pa su Zeljeznicar i Hajduk opet vraceni u Podsavez. Ujedno je bila rasformirana podsavezna uprava. Sve pocinje iznova: nova uprava i novi (ravnopravi) uslovi, jednaki za sve.

   

U prevnstvu 1929/30. na spisku prvotimaca vise ne nalazimo ime Eduarda Osima. Novi ljudi su Nikola Loncar, Nikola Ivezic, Dragutin Tomasevic, Sreten Vukovic U prvom razredu podsaveza Zeljeznicar pobjedjuje Slaviju 1:0, Borac 2:1, Hajduk 3:2, a gubi od SASK-a 1:2 i 1:5, Borca 1:2, i Slavije 0:7. Zeljeznicar je jos jednom cetvrti, iza Slavije, SASK-a i Hajduka, a ispred Borca.

 

 

Novi teren, veliki dobitak

 

U podsaveznom prvenstvu za 1932/33. susrecemo nova imena u redovima Zeljeznicara: Drago Bunjevac, Husein Hajdarevic, Edzard Makon, Mitar Dursum, Mazija Lajsner, Zvonimir Sulhof, Rudolf Kricka, Spaso Pavlovic, Radoslav Martinovic Na kraju sampionata Zeljeznicar je predposljednji, cetvrti (ispred su SASK, Sloga, Hajduk, a iza Jedinstvo).

 

U klubu se sve vise govori o zavrsetku vlastitog igralista. Ljetne dobrovoljne radne akcije igraca i svih clanova doprijenijele su da se radovi privedu kraju. Krajem semptembra sve je spremno za otvaranje novog igralista. U klubu su, medjutim htjeli da obave detaljne pripreme za taj cin i da se prirede svecanost koju ce svi pamtiti. Uprava je odlucila da tim povodom priredi dva turnira: prvi u kome bi ucestvovali nizerazredni klubovi i ekipe slicnog ranga, a drugi s najboljim sarajevskim klubovima.

 

Utakmice su se igrale u prijepodnevnim satima. SASK i Slavija nisu dosli, pa su na glavnom turniru ucestvovale samo tri ekipe: Sloga, Hajduk i Zeljeznicar, tri radnicka kluba. Mec izmedju Sloge i Zeljeznicara (2:0) odlucio je jednog finalistu, a drugi je zrijebom, bio Hajduk. Zeljo je, inace,protiv Sloge igrao bolje, ali je igru zavrsio sa dva zgoditka u mrezi. Sloga je slavila iz brzih kontranapada. U finalu ponovno se radovala Sloga savladavsi Hadjuk sa 1:0. U odlucjucem mecu za najboljeg u grupi drugorazrednih ekipa Behar je bio bolji od Makabija 1:0.

   

Na jednoj strani radost zbog novog igralista, a drugoj zamalo tuga. Ekipa, je bila na ivici ponora u prvom podsaveznom razredu, ostvarivsi samo jednu pobjedu. Na kraju je bila cetvrta, pretposljednja. U narednom prvenstvu, 1933/34. opet pretposljednji, iza SASK-a, Sloge i Hajduka, a ispred Igmana.

   

S izgradnjom igralista nije sve islo bas glatko. Nekim klubovima nije odgovaralo da Zeljeznicar ima svoj teren, pogotovo sto je lociran na pravcu istok-zapad!? SASK cak nije pristajao da igra na Zeljinom igralistu. Plavi su podizanjem objekta oslobodili nekih izdataka: izdavanjem terena drugim ekipama sticali su nove prihode, a rijesili su se i izdataka koje je placao upravo SASK-u za utakmice i treninge.

   

- Borbenost je oduvijek bila osobina masindzija - pisala je Vecernja posta nakon neocekivane pobjede nad SASK-om 3:1 za plave. - No, ovaj put su zeljeznicari pokazali i vanredan smisao za kombinatoriku i njihove pobjede iznenadit ce smao one koji nisu na stadionu.

   

U prvenstvu 1934/35. sa istim timom Zeljeznicar je izgubio oba puta i to ubjedljivo, razultatima koji su pravi kuriozitet, oba puta bilo je po 9:0!? Na kraju je SASK pretekao hajdukovce za jedan bod (22:21), a Zeljeznicar je u konkurenciji sedam ekipa bio cetvrti, sa deset bodova (gol-razlika 16:38).

   

Vanredna skupstina kluba, odrzana 5. avgusta 1934. odlucila je da pocne izgradnju tribina. Odluka je bila popracena negodovanjem nekih klubova (kao sto je bio slucaj i sa izgradnjom igralista). Bojazan je proizilazila  iz saznanja da ako tribine budu podignute, igralista vise nece moci biti ukinuto - sto su drugi klubovi cesto zahtijevali u pismima upravi Podsaveza.

   

Plavi su opet na rubu ponora. Redom gube utakmice. Prvenstvo za 1935/36. zavrsavaju na predposljednjoj poziciji (peti). Iz lige ispada Djerzelez, a novi clan visokog drustva je Hrasnicar.

   

Sezona 1936/37. donosi plavima veliko razocarenje - posljednje, sesto mjesto sa samo cetiri boda (9:24). No, ligu ne napusta niko jer je broj klubova za naredno prvenstvo uvecan za jos jedno ime (FK Petar Kocic). Inace, SASK je prvi na cilju s bodom ispred Djerzeleza. Od dvije u ukupnom bilasnu, posebno blista ona nad SASK-om (3:0), uz podsjecanje da je jesenji duel ovih timova okoncan rezultatom 2:0 u korist saskovaca. Iako su igraci SASK-a bili veliki favoriti, proradila je Zlejiona velika borbenost, a posebno su bili raspolozeni Savo Stanisic (2 gola) i Dragoljub Miholjcic (jedan).

   

Citiramo pisnaje Jugoslovenske poste u izvjestaju sa te prve proljetne utakmice plavih: “tradicionalna borbenost masinovodja. U svakoj utakmici daju sve od sebe, igraju sa odusevljnjem i odnose zasluzene pobjede nad mnogo renomiranijim protivnicima. U jucerasnjem mecu tim Zeljeznicara je bio osakacen iskljucenjem jednog igraca. Vjerovalo se da ce moral ekipe opasti radi toga, ali desilo se obratno. Igraci su rijesili da nadcovjecanskim naporom nadoknade prazninu i sacuvaju vodjestvo i postignu jos dva gola

   

Po svemu, plavi su trebali ispasti. Ali, uprava Podsaveza odlucila je da Zeljo ostane u drustvu najboljih, jer je bio najkvalitetniji u odnosu na kandidate ulaska u ligu.

   

Uocavamo vise novih imena u plavom taboru. Medju njima je i Ante Martinovic, poznatiji kao Svila. Po ko zna koji put Zeljeznicar je na ivici, na kraju je iza njega samo FK Petar Kocic.

   

Kampanja za ukidanje Zeljinog stadiona urodila je plodom - igraliste je ipak ukinuto(!). Bilo je to prvih dana 1938. godine. Umjesto igralista smo dobili stovariste, govorili su u Zelji. Je li u pitanju bila zavist ili? Bit ce da je to bilo po srijedi. Mali radnicki klub, bez bogatih sponzora, ali ipak solidan u finansijskom pogledu. Jer, plesna skola, igranka i vlastito igraliste donosili su kakve-takve prihode. Kad god bi uprave SASK-a i Slavije bacile oko na nekog Zeljinog igraca, nisu bas nailazili “na razumjevanje.

   

Gdje igrati dalje? Dilema je bila: Skenderija ili Kovacici. Preovladala je SASK-ova ponuda.

   

Prvi razred u sezoni 1938/39. sacinjavaju: SASK, Hajduk, Sloga, Djerzelez, Zeljeznicar, Petar Kocic i Makabi (ovo je bio i konacan plasman).

 

 

NAJBOLJI REZULTATI

 

Sampion Bosne i Hercegovine 1946.godine

Prvo prvenstvo Bosne i Hercegovine odrzano je 1946, klubovi su se prvo takmicili u tri podsaveza: Sarajevskom, Banjaluckom i Mostarskom. tri prvaka bili su Zeljeznicar, Borac i Velez.U finalnom dijelu pobijedio je Zeljeznicar, postao prvi prvak Bosne i Hercegovine i izborio pravo igranja u Prvoj saveznoj ligi kao prvi i jedini klub iz Bosne i Hercegovine. Nakon ovog uspjeha dolaze teski dani za Zeljeznicar. Odlukom politickih vrhova Zeljeznicar je novoformiranom klubu Torpedo morao ustupiti svoje najbolje igrace: Lovrica (10 godina bio najbolji igrac i kapiten), Alajbegovica, Konjevoda, Lazarevica, Rajlica, Golca, Silica. Jedini igrac koji je uspio odoliti svim ucjenama je Josko Domorocki. Nakon toga, Torpedo je sa Zeljinim igracima i politickim lobijima uspio uci u prvu ligu, a Zeljo je dugo vremena taborio po raznim ligama. Jesenji sampion ex Jugoslovenske lige 1966/67.godine: To je do tada bio najbolji Zeljin rezultat, Zeljo je imao mlad i perspektivan tim koji je imao sampionsku perspektivu. U to doba u Zelji su igrali: Radovic, Hrvat, Kadric, Bratic, Katalinski, Hadziabdic, Jelusic, Bajic, Osim,F. Mujkic, Derakovic, Saracevic, M. Mujkic, Bratic, Spreco. Medjutim na kraju prvenstva zauzeli su cetvrto mjesto na tabeli.

Jesenje sampion jugoslovenske lige 1966/1967

To je do tada bio najbolji Zeljin rezultat. Zeljo je imao mlad i perspektivan tim koji je imao sampionsku perspektivu. U to doba u Zelji su igrali: Radovic, Hrvat, Kadric, Bratic, Katalinski, Hadziabdic, Jelusic, Bajic, Osim, F. Mujkic, Derakovic, Saracevic, M. Mujkic, Bratic, Spreco. Medjutim, na kraju prvenstva su zauzeli cetvrto mjesto na tabeli.

Vice sampion ex Jugoslavije 1970/71.godine

Nakon brilijantnih partija, nakon kojih su Zelju prozvali Plavi expres, Zeljeznicar je bio nadomak i osvajanja sampionske titule. generacija koja se prosetala ligom ipak na kraju nije uspjela izboriti konacnu pobjedu. Prvak je bio Hajduk, kojem je cak priznat gol koji je igrac dao rukom . Tu generaciju cini li su: Radovic, Kadric, Hrvat, Bratic, Kojovic, Derakovic, Hadziabdic, Jelusic, Jankovic, Bukal, Spreco, Bajic, Janjus, Katalinski, Becirspahic.

Sampion ex Jugoslavije 1971/72.godine

Po prvi put u istoriji Zeljeznicar je postao prvak Jugoslavije sakupivsi 51 bod, za deset vise od drugoplasirane Crvene Zvezde. Nakon poslijeratnih muka i stagniranja, nakon sto je nekoliko godina bio u vrhu Yu fudbala Plavi su Sampionsku titulu donijeli na Grbavicu. Titula je ovjerena u Beogradu 15.juna kada je Zeljo pobjedio Partizan sa 4:1. Kao sampion igrao je protiv Derbi Kauntia. Zeljo je izgubio obje utakmice, na Kosevu 2:1 i u gostima 2:0.

Finalist Kup-a ex Jugoslavije 1981

Malo je Zelji nedostajalo da se okiti jos jednim trofejom u bivsoj drzavi. U Beogradu pred prepunim tribinama, Bazdarevic je u 36 minutu iz penala doveo Zeljeznicar u vodstvo na opstu radost vise od deset hiljada plavo bijelih navijaca. Sa tim rezultatom se otislo na odmor. U drugom poluvremenu Velez je vodio 2:1, Bazdarevic je u 61 minutu vratio nadu u povoljan ishod utakmice. Ali u 78 minutu igrac Veleza, Okuka dovodi svoj tim u vodstvo i utakmica se zavrsava rezultatom 3:2 za Velez. Tu utakmicu su igrali: Njegus, Berjan, Komsic, Lusic, saracevic, Cilic, Nikic (Grabo), Odovic (Vlaski), Paprica, Bazdarevic, Bahtic. Do finala Zeljo je pobjedio Rudar iz Velenja (2:1), Slobodu iz Titovog Uzica (1:0), Radnicki iz Nisa (1:0), Partizan (2:0).

Polufinalist Kup-a UEFA 1984/85

Jedna odlicna Zeljina generacija koja nije uspjela osvojiti sampionsku titulu ali je uspjela uci u istoriju sa najvecim medjunarodnim uspjehom i sa jednim golom koji se ni danas nije zaboravio. Zeljin Plavi ekspres je furiozno stigao do polufinala Kup-a UEFA i do finala sa Real Madridom ga dijelilo nevjerovatne tri minute. Zeljo je u prvom kolu izgubio 1:0 u Bugarskoj od njihovog predstavnika Slivena, medjutim u Sarajevu dozivjeli su debakl od 5:1. Nakon toga Zeljo igra sa Svicarskim Sionom 2:1 na Grbavici, u uzvratnoj utakmici je bilo 1:1. Zeljeznicar je pregazio jos Rumunsku Kerajovu (0:2, 4:0) i Sovjetski Dinamo iz Minska (2:0, 1:1) . Nakon toga dolazi utakmica protiv Videotona u Madzarskoj u Sekesfehervaru, Zeljo gubi 3:1. Na kraju, utakmica na Grbavici, golovima Bahtica i Curica Zeljo je bio u finalu, a navijaci na sedmom nebu, medjutim dolazi 87 minut i Cuhaji...

Sampion Bosne i Hercegovine 1997/98.godine

Nakon jos jednog teskog perioda u istoriji kluba, kad nas je der'o ko je stigao. Dosao je i taj trenutak satisfakcije. Zeljo je na kraj prvenstva zavrsio na cetvrtom mjestu, to mjesto nas je vodilo u play-off za sampiona Bosne i Hercegovine. Zeljo je igrao u grupi sa Bosnom i Zrinjskim. Prva utakmica je zavrsena je 3:0 za Zelju, Bosna je jednostavno bila pregazena. U drugoj utakmici popustilo se malo u igri, ali je i to bilo dovoljno da stignemo u finale pobjedivsi Zrinjski sa 2:1. U finalu nas je cekalo Sarajevo. Utakmica koja je svakako teska i kada se i za puno manje uloga nego sto je titula sampiona. Utakmica nije bila na zavidnom nivou, naravno bila je napeta do samog kraja, ali Zeljo nije igrao bas onako kako smo se svi nadali. Medjutim u zadnjoj minuti momak koji se zove Hadis Zubanovic je zatresao mrezu Sarajeva i poklonio nam prvu poslijeratnu titulu. Akcija je krenula od Pehlivanovica, preko Sopovica do Zubanovica i lopta je u golu. Hadis Zubanovic je igrac koji ce dugo ostati zapamcen po svojim igrama u play-offu. Zeljo nije imao priliku igrati u predkolu Lige Prvaka, vec je igrao u Kup-U UEFA i ne bi se moglo reci da je razocarao. Naravno svi smo se mi potajno nadali nekom uspjehu, ali 1:1 na Kosevu i 1:0 u Skotskoj protiv Kilmarnocka i nije tako lose kada uzmemo u obzir nase uslove.

Pobjednik Super kup-a BiH 1999.godine

Osvajac Kup-a BiH 2000.godine

Pobjednik Super kup-a BiH 2001.godine

 

Osvajac Super Kupa 1998.

Jesenja sezona je bila na izmaku, a Zeljeznicar nije opravdao ulogu sampiona. U vrlo losoj atmosferi, i jos losijim vremenskim uslovima, NSBiH je donio odluku da se utakmica Super kupa Bosne i Hercegovine protiv Sarajeva odigra na Dan drzavnosti. Tog 25. novembra 1998. godine na Grbavici se skupilo 15.000 gledalaca, a mnogi su bili pesimisticni po pitanju ishoda. Prvo poluvrijeme nije donijelo kvalitetnu igru i svi su imali osjecaj da bi utakmica mogla biti odlucena jednim golom. Medjutim, drugo poluvrijeme je donijelo nesto sasvim drugo. Munjeviti rat u izvedbi plavih momaka je rezultirao sa cetiri pogotka u mrezi nasih komsija, a strijelci su bili Fatic, Muharemovic, Radonja i Zeric. Ovo je zasigurno jedna od najsladjih pobjeda u duelima sa gradskim rivalom, a sastav je izgledao ovako: Guso, Mulalic, Burek, Kunic (Lagumdzija), Biscevic, Kurt, Fatic, Radonja (Zeric), Muharemovic, Obuca (Cenan), Zubanovic.

2000. GODINA

Moglo bi se reci da je ovo bila godina koja je oznacavala pocetak jedne nove ere u historiji FK Zeljeznicar. Rezultatski, ostace ubiljezeno da je Zeljeznicar osvojio Kup Bosne i Hercegovine, pobjedom u finalnom liga takmicenju sa visockom Bosnom i Slobodom. Zeljeznicar je veci dio sezone bio na vodecem mjestu lige. Ipak, u posljednjem kolu, prvo mjesto je ustupio Jedinstvu iz Bihaca, ali je i to bilo dovoljno za nastup u doigravanju za sampiona sa klubovima iz Zapadne Hercegovine. Igranje na dva fronta, i to svaki drugi dan, moralo je dovesti do umora i popustanja u jednom takmicenju. Na kraju je osvojen kup, sto je omogucilo ponovni nastup u Super kupu. Krajem godine i pocetkom naredne su odigrane dvije utakmice sa ekipom Brotnja (sampion 2000. godine). Rezultat od 0:0 u Citluku, te 3:1 na Grbavici je bilo dovoljno za jos jedan trofej.

2000/2001 - Prva dupla kruna

U maratonskom prvenstvu, u kojem su odigrana cak 42. kola, Zeljeznicar je na velicansten nacin dosao do jos jedne titule sampiona Bosne i Hercegovine. Ubjedljivo je osvojio prvo mjesto na tabeli, uz impresivnu gol-razliku 113:38. Medjutim, pocetkom proljetnog dijela nije sve izgledalo tako sjajno. Zeljo je zapao u krizu, a sve je rezultiralo smjenom trenera. Dinu Djurbuzovica je zamijenio dotadasnji trener juniora Amar Osim. Mnogi su bili skepticni, ali ono sto se desilo svega nekoliko dana kasnije, sve je razuvjerilo. Na Kosevu je sa 3:0 pregazeno zahuktano Sarajevo, ali iznad svega su svi bili zadovoljni zbog nacina na koji je taj rezultat ostvaren. Zeljeznicar je pokazao da je zrela ekipa, sa nekoliko sjajnih pojedinaca, medju kojima i kapiten Dzalaludin Muharemovic, koji je osvojio titulu najboljeg strijelca. Na drugoj strani, Zeljeznicar je dosao i do finala Kupa Bosne i Hercegovine gdje su nas jos jednom cekale komsije. U uzbudljivoj i nadasve kvalitetnoj utakmici, Sarajevo je dva puta vodilo, a Zeljeznicar golovima Alihodzica stizao. Konacno, Muharemovic je donio pobjedu Zeljeznicaru rezultatom 3:2. U toj generaciji su nastupali: Kruzik, Guso, Biscevic, Mulaosmanovic, Kurt, Mulalic, Alihodzic, Adzem, Beslija, Zeric, Muratovic, Muharemovic, Joldic, Garcevic, Kunic, Zubanovic, Fatic, Mesic, Sabic, Ihtijarevic, Radonja, Burek, Prepoli, Holjan

2001/2002 - Druga titula zaredom

Ponovo je Zeljeznicar vrlo sigurno dosao do titule sampiona Bosne i Hercegovine. Drugoplasirani Siroki Brijeg je zaostao punih 11 bodova, a zvanicna potvrda je stigla dva kola prije kraja. U fenomenalnoj atmosferi na prepunoj Grbavici, u gradskom derbiju je savladano Sarajevo sa 1:0. Iako igra nije bila na visokom nivou, svi su zadovoljni otisli sa pjesmom na usnama, jer Zeljeznicar je odbranio titulu. Ponovo smo stigli i do finala Kupa Bosne i Hercegovine, ali ovaj put nije bilo srece. Sarajevo je u triler-zavrsnici pobijedilo rezultatom 2:1. Na semaforu kosevskog stadiona je stajalo 1:0 za Sarajevo, a onda je u 91. minuti Gredic iz slobodnog udarca izjednacio. Nazalost, eksplozija radosti je trajala svega dvije minute, jer smo uspjeli primiti jos jedan gol. Ipak, i dalje je stajala cinjenica da je Zeljeznicar najjaci tim na prostoru Bosne i Hercegovine. Iako klubovi iz RS nisu ucestvovali u zajednickoj ligi, u Kupu smo imali priliku sastati se sa Leotarom i glatko ih savladati, prvo u Trebinju, a onda i na Grbavici. Ovu sezonu su u dresu Zeljeznicara odigrali: Kruzik, Mulaosmanovic, Zeric, Kurt, Adzem, Mulalic, Alihodzic, Alic, Karic, Huljev, Fatic, Gredic, Biscevic, Muharemovic, Seferovic, Silic, Jahic, Tica, Guvo, Garcevic, Prepoli…

2002/2003 - Vicesampioni i jos jedan Kup

Koliko je samo ova sezona donijela radosti i tuge istovremeno. Pocelo je kao u snovima. Evropski pohod Zelje je zapoceo na Islandu. U dvije utakmice smo pobijedili tamosnjeg prvaka Akranesa. Isto se dogodilo i protiv norveskog Lillestroema, a onda je na red dosao Newcstle United. Naravno, svima je bilo jasno da je gotovo nemoguce napraviti iznenadjenje. Ali cinjenica da nas samo jedan korak dijeli od najveceg svjetkog klupskog takmicenja - Lige sampiona, dizala je temperaturu u ionako vrelim avgustovskim danima. Izgubili smo, ali Zeljeznicar se nije obrukao, a svima ce jos dugo biti urezane u sjecanju prelijepe slike natrpanog Koseva obojenog u PLAVO. Evropska avantura, ipak, nije bila zavrsena, jer nas je ocekivao nastup u Kupu UEFA, i spanska Malaga.
Kada je u pitanju domaci plan, po prvi put su se u zvanicno ligasko takmnicenje ukljucili i klubovi iz RS. To je svakako doprinijelo jacanju konkurencije, a vec poslije nekoliko kola je bilo jasno da ce ovo biti jedna veoma teska sezona. Zeljeznicar je u Leotaru dobio izrazito jakog konkurenta i borba se vodila cijelim tokom 38 kola dugog prvenstva. U posljednje kolo smo usli poravnati, a da je tako ostalo, Zeljeznicar bi zbog boljeg medjusobnog omjera bio sampion. Hiljade navijaca u plavom se zaputilo u Siroki Brijeg na odlucujucu utakmicu, a veliki broj njih je ostao u Sarajevu zbog nedovoljnog broja autobusa. Ulice su taj dan bile puste, i svi su osluskivali sta se desava u Sirokom Brijegu, ali i u Ugljeviku, gdje je gostovao Leotar. Nazalost, Leotar je pobijeio Rudar sa 2:1, a mi smo prikazali veoma slabu igru i zasluzeno smo porazeni sa 1:0. Kao nedovoljna utjeha, ostao nam je kup, gdje smo u finalu, u dvije utakmice, jos jednom dokazali da smo bolji od Leotara. Zeljin dres su u ovom prvenstvu nosili: Hasagic, Kruzik, Mulalic, Jahic, Alihodzic, Muharemovic, Biscevic, Mulaosmanovic, Guvo, Gredic, Kajtaz, Karic, Avdija, Cosic, Zeric, M. Mesic, Radonja, Smailagic, Aleksic, Rascic, Alagic, Silic, Tica, Beslija, Mudrinic, Bajkusa, Seferovic, S. Mesic, Hadzic, Tresnjo, Holjan.

 

EVROPSKE UTAKMICE

 

SREDNJOEVROPSKI KUP

Srednjoevropski kup je najstarije klupsko takmicenje u Evropi. Osnovan je na inicijativu velikog fudbalskog strucnjaka Huga Majsla u Becu 31. marta 1927. god. Osnivaci su bili Austrija, Cehoslovacka, Madjarska i Italija, a na njihov poziv ukljucila se i Jugoslavija.
Takmicenje je prekinuto 1940. godine da bi se nastavilo 1951. godine.

Prve propozicije su predvidjale ucesce prve dvije ekipe drzavnih prvenstava. Samim tim je Srednjoevropski kup prije rata bio najkvalitetnije takmicenje klubova Evrope. Propozicije su tokom vremena pretrpjele niz izmjena, kako u pogledu broja ucesnika, tako i u nacinu odrzavanja ovog takmicenja. Najcesce je primenjivan dvostruki kup sistem.

1963.

I kolo 1/8 finala
Sarajevo, 29.05.1963. Zeljeznicar - Austrija (Bec - Austrija) 4:1
Bec, 05.06.1963. Zeljeznicar - Austrija (Bec - Austrija) 0:2
II kolo 1/4 finala
Sarajevo, 12.06.1963. Zeljeznicar - MTK (Budimpesta - Madjar.) 1:1
Budimpesta, 19.06.1963. Zeljeznicar - MTK (Budimpesta - Madjar.) 0:1
Nastupali: Radovic V. (4), Staka M. (4), Krajnc V. (4), Kapidzic E. (4), Kulovic S. (4), Matic R. (4), Smajlovic Dj. (2), Osim I. (4/1), Smajlovic D. (4/4), Duspara Z. (4), Azabagic S. (3), Kokot K. (2), Dizdarevic A. (1).

1964.

I kolo 1/ 8 finala
Sarajevo, 10.06.1964. Zeljeznicar - Slovan (Bratislava - CSSR) 2:1
Bratislava, 17.06.1964. Zeljeznicar - Slovan (Bratislava - CSSR) 0:3
Nastupali: Radovic V. (2), Staka M. (2), Krajnc V. (2), Braculj B. (2), Jovanovic D. (1), Zemko J. (2), Gasic M. (2), Smajlovic D. (2/1), Dizdarevic A. (1/1), Osim I. (2), Azabagic S. (1), Matic R. (2), Kapidzic E. (1), Duspara Z. (1).

1967/68

I kolo 1/8 finala
Trencin, 15.11.1967. Zeljeznicar - Jednota (Trencin - CSSR) 0:0
Sarajevo, 30.11.1967. Zeljeznicar - Jednota (Trencin - CSSR) 1:0
II kolo 1/4 finala
Trnava, 28.02.1968. Zeljeznicar - Spartak (Trnava - CSSR) 1:2
Sarajevo, 06.03.1968. Zeljeznicar - Spartak (Trnava - CSSR) 2:2
Nastupali: Radovic V. (4), Hrvat F. (2), Mujkic M. (2), Staka M. (3), Katalinski J. (4), Hadziabdic E. (4/1), Jelusic B. (4/1), Bratic B. (4), Osim I. (2/1), Spreco E. (2/1), Derakovic A. (2), Bajic D. (3), Mujkic F. (1), Kadric N. (2).

1968/1969

I kolo 1/8 finala
Budimpesta, 13.11.1968. Zeljeznicar - Honved (Budimp. - Madjar.) 1:0
Sarajevo, 04.12.1968. Zeljeznicar - Honved (Budimp. - Madjar.) 1:0
II kolo 1/4 finala
Ostrava, 19.03.1969. Zeljeznicar - Banjik (Ostrava - CSSR) 1:1
Sarajevo, 02.04.1969. Zeljeznicar - Banjik (Ostrava - CSSR) 4:0
III kolo 1/2 finala
Sarajevo, 21.05.1969. Zeljeznicar - Union-Teplice (Teplice - CSSR) 1:1
Teplice, 28.05.1969. Zeljeznicar - Union-Teplice (Teplice - CSSR) 1:2
Nastupali: Radovic V. (6), Hrvat F. (3), Mujkic M. (4), Staka M. (2), Hadziabdic E. (6), Jelusic B. (6/1), Bratic B. (6), Osim I. (4), Spreco E. (4), Derakovic A. (6/2), Bajic D. (6), Mujkic F. (6/1), Bukal J. (5/3), Becirspahic V. (6/2), Saracevic H. (2), Jovanovic D. (2), Jankovic B. (1)

INTERNACIONALNI FUDBALSKI KUP

Osnovan je 1961. godine na inicijativu Svajcarske, a tokom svoga postojanja promijenio je niz imena kao Rapan-Kup, Medjunarodno ljetno prvenstvo, Internacionalni kup i Inter-toto takmicenje, ali je najbolje poznat pod nazivom Internacionalni fudbalski kup (IFK).

Prvi naziv (Rapan-kup) pripao mu je po imenu velikog fudbalskog strucnjaka, koji je bio pokretac akcije da se ovo takmicenje osnuje. Rijec je o Karlu Rapanu, austrijskom reprezentativcu, treneru, saveznom kapitenu, pedagogu i fudbalskom strategu koji je vise djelovao u Svajcarskoj nego svojoj rodnoj Austriji.

Pocev od 1967. godine takmicenje je svedeno na prvake grupa i suzeno je samo na ljetni period od dva mjeseca. Cilj ovog takmicenja bio je usmjeren da se u "mrtvoj sezoni" zadrzi aktivnost, da klubovi provjere nove igrace, uigraju svoje sastave i da steknu izvjesno medjunarodno iskustvo. U prvom takmicarskom periodu (od 1962. do 1966.) u djelimican uspjeh ubraja se plasman Zeljeznicara u cetvrtfinale.

1965.

VI kolo
Sarajevo, 20.06.1965. Zeljeznicar - Gvardija (Varsava - Poljska) 2:1
Ostrava, 26.06.1965. Zeljeznicar - Banjik (Ostrava - CSSR) 1:1
Lajpcig, 03.07.1965. Zeljeznicar - Lajpcig (Lajpcig - DDR) 0:0
Sarajevo, 11.07.1965. Zeljeznicar - Banjik (Ostrava - CSSR) 3:1
Sarajevo, 18.07.1965. Zeljeznicar - Lajpcig (Lajpcig - DDR) 2:2
Varsava, 25.07.1965. Zeljeznicar - Gvardija (Varsava - Poljska) 1:2

TABELA III PODGRUPE "B" GRUPE INTER-KUPA 1965. GODINE
1. Zeljeznicar 6 2 3 1 9:7 7
2. Lajpcig 6 2 2 2 10:11 6
3. Gvardija 6 3 0 3 10:3 6
4. Banjik 6 2 1 3 13:11 5
Nastupali: Radovic V. (6), Staka M. (6), Jovanovic D. (6), Smajlovic Dj. (6), Kulovic S. (5), Kadric N. (6), Matic R. (6), Jelusic B. (5), Bukal J. (6/2), Smajlovic D. (6/2), Osim I. (6/5), Braculj B. (6), Zemko J. (2), Bratic B. (5).

1/4 finale

Umjesto Zeljeznicara ucestvuje Lajpcig (Lajpcig - DDR) kao drugoplasirana ekipa, posto je Fudbalski savez Jugoslavije zabranio dalje takmicenje Zeljeznicaru u medjunarodnoj konkurenciji, zbog "slucaja Planinic".

KUP SAJAMSKIH GRADOVA

Pokretac ideje za ovo takmicenje bio je Ernest Tomen, predsjednik Fudbalskog saveza Svajcarske i potpredsjednik FIFA, a na propozicijama su mu pomogli doktor Otorino Barasi, takodje potpredsjednik FIFA i Stelni Raus, buduci predsjednik FIFA. Samim tim ovo je takmicenje imalo za inicijatore najvece licnosti toga doba u fudbalskim forumima Evrope.

Osnivacki skup je odrzan i u Bazelu 18. aprila 1955. godine. Skupu je prisustvovalo sest delegata sa potrebnim ovlastenjima (Bazel, Zagreb, Stokholm, Milano, Barselona i London). Samim tim u prvi izvrsni odbor usli su predstavnici Jugoslavije.

Propozicije su prvo obavezale ucesnike da tokom jedne fudbalske sezone odigraju svega dvije utakmice sredinom sedmice kako se ne bi poremetio plan nacionalnih takmicenja. Od sezone 1960-1961. god. takmicenje se odvija tokom samo jedne sezone. U pocetku u Kupu su nastupale ekipe pod "firmom" gradskih










m@sl@c@k